Samoća i usamljenost

Samoća i usamljenost nisu isto. Svako od nas ima potrebu da se u određenom životnom trenutku osami. To je ona plodna praznina u kojoj se okrećemo sebi, koristimo je za samorefleksiju, preispitivanje, konstruktivno planiranje, meditaciju i sl. To je potreba da postignemo unutrašnji mir, I ta potreba proističe iz naše ispunjenosti.
Mnogi ljudi su sami, ali nisu usamljeni. Njihovi socijalni susreti zadovoljavaju njihovu potrebu za kontaktom. Mnogi su se opredelili za samački život ( ili život u samoći) upravo zato što im njihova ličnost, ili stil života, ne dozvoljavaju ukalupljivanje u klasične socijalne šeme. To su najčešće izuzetni kreativci posvećeni svom radu: slikari, pisci, naučnici… Dakle, njihova samoća je njihova potreba i njihov izbor.
Problem nastaje kada samoća dovede do usamljenosti. Usamljenost nije naš izbor. To je osećanje nepotpunosti. Sami smo, a ne želimo da budemo sami. Mnogo je ljudi koji žele da prekinu sa samoćom. Oni čeznu za bliskošću, prisnošću, za emotivnom vezanošću, za punom kućom…
SAMOĆA je stanje, koje može da traje duže, ili kraće vreme i koje može da nam prija ili ne. USAMLJENOST je osećanje koje nastaje onda kada nam samoća ne prija, smeta nam, guši nas.

ZAŠTO SE ČOVEK OSEĆA USAMLJENO
Kao prvo, potreba da se voli i da se bude voljen iskonska je čovekova potreba. Rani obrasci afektivne vezanosti u odraslom dobu prenose se na ljubavnog partnera. Većina ljudi ima potrebu za nekim posebnim, sa kim će ostvariti bliskost, jednu od najvažnijih interakcija.
Drugo, mi smo socijalna bića. Nismo predodređeni da živimo sami.

KOGA SVE POGAĐA USAMLJENOST
Osećanje usamljenosti je sveprisutno. Ono se pojavljuje u različitim životnim dobima, različitim društvima I društvenim slojevima, kod ljudi oba pola, različitog obrazovnog i intelektualnog nivoa, različitih osobina ličnosti i fizičkog izgleda. Usamljeni nisu samo manje komunikativni, introvertni ljudi. A usamljenost nije ni mana, ni krivica, ni pokazatelj nesposobnosti. Ona najčešće nastaje kao posledica raznih životnih okolnosti.
Poslednjih godina, zbog sve veće otuđenosti među ljudima i u Srbiji se rapidno povećava broj samaca, a samim tim i broj usamljenih ljudi. Poslednje statistike govore da je kod nas već svaki drugi čovek sam.

ZAŠTO SE TREBA BORITI PROTIV USAMLJENOSTI Najjednostavnije rečeno – zato što usamljenost vodi u niz ličnih problema, a oni, posredno, postaju i problem društva u celini. Psihološka slika usamljenog čoveka izgleda otprilike ovako: on je nesrećan što je sam. Što stanje usamljenosti duže traje, on postaje sve više razočaran i polako gubi samopouzdanje. Čini mu se da se sve urotilo protiv njega, da ga niko ne razume, da je prepušten sam sebi, da su svi drugi srećni…Kao da se vrti u začaranom krugu, sam, neshvaćen, nevoljen. Ako se ova razmišljanja ukorene, ona mogu da prerastu u lični stav. A posledice mogu biti teške: očajanje, bezvoljnost, pasivnost, zatvorenost, nespremnost za komunikaciju i za upoznavanje novih ljudi ( zašto da ih upoznajem kad unapred znam da opet neću imati sreće, da ću se ponovo razočarati…). Najteža posledica usamljenosti je depresija. Tada su nas crne misli već potpuno okupirale. O mogućnosti nekih životnih promena teško se razmišlja, a nada da one još mogu da se dese nestaje. Razočaranje u sebe. Razočaranje u druge. A, u stvari, depresija je direktan poziv u pomoć- Ne mogu sam, pomozite mi, volite me, željan sam ljubavi… Dugotrajna usamljenost može da dovede do niza psihosomatskih bolesti, srčanih I arterijskih oboljenja, do smanjenja kognitivnih sposobnosti, često vodi u bolesti zavisnosti, a usamljeni ljudi su i skloniji suicidu… Istraživanja pokazuju da su bliskost, nežnost, dodiri izvor zdravlja. A “FORTUNA” još od 1982. godine pruža aktivnu pomoć ljudima protiv emocionalne I socijalne usamljenosti.

Nada Jovičić – psiholog psihološki savetnik u Fortuni